Table of Contents
Zašto ja, pa nisam ja ništa posebno?! Sasvim obična žena, a danas umirovljenica – rekla je 80-godišnja Nerina Ćorić nakon što je ostala iznenađena našim telefonskim pozivom i molbom za razgovor. Ipak, nakon kratkog je nagovaranja pristala i srdačno nas primila u svom prekrasnom domu – žutoj vili, staroj preko stotinu godina na adresi Obale kneza Trpimira u Zadru.
A Nerina Ćorić je sve samo ne obična žena. Mnogi je pamte kao dugogodišnju vrlo uspješnu turističku radnicu koja je ostavila dubok trag u razvoju turizma na zadarskom području. Vodila je i organizirala turističke sajmove diljem Italije, držala konferencije za novinare, bila predsjednica Komisije za polaganje stručnih ispita ugostiteljskih i turističkih radnika, ali je svakako manje poznato da je Nerina Ćorić u svojoj mladosti pomagala ocu i znala popravljati automobile te da je bila prva žena – ponosna vlasnica vozačke dozvole u poslijeratnom gradu i prva žena taksistica kojih je i sada u Zadru – malo.
Danas je najponosnija na svoju djecu i unuke – Ivora (19), Bruna (18) i Bornu Ćorića (18) koji je poznat široj javnosti kao uspješan mladi tenisač pred kojim je sjajna budućnost.
Svi žive u Zagrebu, ali njihova baka s ponosom ističe da je beskrajno sretna zbog činjenice što im je uspjela usaditi beskrajnu ljubav, ponos i poštovanje prema svom podrijetlu i korijenima, onim – samo zadarskim.
– Oni se osjećaju Zadranima, a meni nije bilo veće sreće nego kad sam za ove blagdane ispod bora upravo od Borne koji je već proputovao dosta svijeta, dobila na dar ukrasnu šalicu s motivima Zadra – sjetno će Nerina Ćorić.
Rođena je bogatoj obitelji uz još dvojicu braće i sestru. Otac Stojan Žodan već je u ono vrijeme, ako je suditi po današnjim kriterijima, bio uspješan poduzetnik koji je imao svoje prijevozničko poduzeće i taksi službu.
Bogata zadarska obitelj
– Imali smo svoje kamione za prijevoz robe i tu taksi službu, a majka Anka je bila domaćica. Djetinjstvo nam je bilo lijepo jer nismo doista u ničemu oskudijevali. Iako smo živjeli u takvim uvjetima, roditelji su nas uvijek učili skromnosti i marljivom radu. U susjedstvu su bile sve bogate obitelji pa su neke moje prijateljice vozači vozili u školu. Ja sam uvijek išla pješke. Kad je počeo Drugi svjetski rat išla sam u tada talijansku osnovnu školu – priča.
Sjeća se i ratnih strahota koje su srećom, svi preživjeli, a sklonište im je bio i jedan autobus kojem su skinuli kotače i u njemu spavali.
Nakon rata ostali su gotovo bez ičega. Komunističke su im vlasti sve oduzele. Ostavili su im tek jedan kamion i auto pa je otac morao početi ispočetka, radeći po cijele dane. Kraj rata označio je i početak novog života za mladu Nerinu koja je nastavila gimnazijsko školovanje s vrlo slabim znanjem hrvatskog jezika.
– Nikada neću zaboraviti kad sam u prvom razredu gimnazije dobila jedinicu iz prvog diktata na materinjem jeziku. I sada se sjećam naslova: “Dva jarca preko mosta”. Pisala sam hrvatske riječi na talijanski način. Plačući sam došla kući nakon te jedinice – smije se.
Tada u teško razrušenom gradu, svakodnevica više nije bila lagodna pa je Nerina nakon nastave pomagala ocu u poslu i na automobilima je znala popraviti svaki kvar. Ona je najviše morala raditi jer je bila najstarija.
Prva žena s vozačkom dozvolom
Kako je otac imao previše posla, a u to vrijeme nije smio zapošljavati radnike jer bi to značilo koketiranje s kapitalizmom i izrabljivanjem radnika, predložio je Nerini da položi vozački ispit i preuzme taksi.
– U početku sam bila šokirana tom idejom. Mislila sam da ja to ne mogu. Ali, ipak položila sam vozački prije 18-og rođendana i najprije dobila privremenu vozačku dozvolu. U to vrijeme u Zadru je bilo tek par automobila, a od službi su ih imale Općina, Komitet i policija. I tako sam ja postala taksistica. Nije bilo teško jer prometa nije bilo, a i vožnju taksijem rijetki su sebi mogli priuštiti. Postala sam jedna od prvih članica Auto moto kluba, a jedno sam vrijeme bila i predsjednica – kaže Nerina.
To je trajalo oko dvije godine, dok se nije otvorila mogućnost zapošljavanja u zadarskoj Tvornici Maraska, gdje je vrlo uspješno vodila izvozni odjel. Tu je ostala nekih pet godina, a kad se udala za supruga Edu koji je u tvornici bio komercijalni direktor, zajednički su odlučili kako bi bilo bolje da ne rade skupa.
I tada su se otvorila druga vrata te se Nerina Ćorić zaposlila u Turističkom savezu bivše Općine Zadar kao referent za turizam gdje je ostala cijeli svoj radni vijek, do odlaska u mirovinu.
Radila, studirala, podizala djecu…
Uz rad je završila i Hotelijersko-turistički fakultet u Opatiji i zapravo držala sve “turističke konce” u svojim rukama, ne samo grad, već i 42 turistička mjesta na zadarskom području uključujući i otoke. Organizirala je i vodila sajmove uglavnom po Italiji zbog savršenog znanja talijanskog jezika. Bila je supruga, majka i stručnjakinja u svom poslu i nije joj bilo lako. Ali, priznaje da ne bi mogla sve to stizati bez pomoći, podrške i dobre “logistike”.
Za svoj je rad u životu dobila pregršt pohvala i priznanja.
U Zadru je bila poznata i cijenjena jer je slovila kao žena čvrstih principa i stavova, pomalo stroga, ali nadasve pravedna. Nerina Ćorić bila je i ostala žena ispred svoga vremena.
Prema mišljenju Nerine Ćorić, Zadar bi danas u turističkom smislu mogao još više i bolje iskorištavati svoje komparativne prednosti. Smatra da se Poluotok pretvorio u veliko parkiralište. Ježi se turisitičkih statistika jer pojašnjava kako to nikada ne može biti ni približno prava slika stvarnog stanja.
– Što se Zadra tiče, grad se promijenio. Više nije isti jer je nažalost i Domovinski rat učinio svoje. Zadar je izgubio svoj urbani identitet – kaže Nerina Ćorić koja kao rijetko koja osoba i danas naglašava kako bi za svoj grad učinila – sve.
