Table of Contents
Proša san u svom životu puno dvorana, ali ka što je jedna ženska uvik u srcu, isto je s dvoranom. Čak možda i više. Oni koji su to osjetili znaju o čemu pričan. Ne, to nije samo dvorana, to je nešto više. To je ljubav koja ne prolazi. To je ono što budi emocije u svakom čoviku koji je tamo bija, koji je ostavija svoj zadnji atom snage umisto da je doma sa ženom ili dicom gleda film, iša prošetat ili nešto treće. Od tamo smo se doma vraćali umorni, nekad smo zbog te dvorane dolazili u sukobe, ali smo se puno puta vraćali sritni. Jer kako ne voliti dvoranu u kojoj si ostavija djetinjstvo, mladost, mnogi i starost..
Kako ne voliti misto u kojem si uživa, slavija i tugova. Kako ne voliti misto di si provea najlipše godine života sa svojim prijateljima, od prvog dana kad si kročija u taj hram do zadnjeg dana kada smo ostavili našu dvoranu seleći se u Krešin dom. Kako ne voliti dobri stari istok na koji si dolazija sisti prije nego su igrači dolazili na utakmicu. Kako ne voliti staru gardu sa zapada koja je znala uvik dati podršku kad je bilo najpotrebnije. Kako ne razvući osmijeh kada se sitiš luđaka s juga koji su se uvik nadopunjavali sa istokom i nikad nisu iznevjerili, njihove podrške i fanatizma.
Ne, ta dvorana nema grijanje, ali je unutra uvik bila uzavrela atmosfera. Nije to dvorana po europskim standardima jer u toj dvorani smo se nagutali više dima nego ćemo ikad u životu. Da, to je ono misto di si dolazija dvi ipo ure prije utakmice, a iša ća mrtav umoran po ure posli. Da, to je ona dvorana u kojoj si uvik zna di ko sidi iako mista nisu bila numerirana, pa ako ga nema na tom mistu znači da nije danas doša na utakmicu. Da, to je ona dvorana za koju se na razne načine kopiralo i skeniralo karte. To je ona dvorana di si cilu utakmicu staja, skaka i ostavlja posljednji atom snage za voljeni klub. To je ono misto čija te atmosfera dizala iako nisi bija raspoložen za ništa. To je ono misto di si tija ići kad si bija mulac, ali te ćaća izigra i pobiga sam na utakmicu. To je misto čijeg se prvog dolaska u njega svi s radošću sjećaju. To je svima nama Zadranima koji smo to sve proživljavali naš drugi dom.
Jednostavno, to je dvorana u koju se uvik rado vraćan i volin je više od svih, a njen miris kad uđeš u nju ostaje uvik isti i ne može da te ne podsiti na sate, dane, tjedne provedene u njoj i razvuče ti osmijeh na lice, a možda i pokoju suzu. To je ono što je današnjim generacijama teško objasniti, to je teško objasniti svim ljudima koji to nisu doživili, koji nisu doživili po dvoje-troje ljudi na jednoj sidalici stisnute, a sve radi jednog cilja. Dvorana je to di se sićan svog prvog šuta s nepunih 5 godina na treningu seniora Zadra što je za mene bilo ka da san Boga vidija. Dvorana je to koja prima tri tisuće, a u nju bi se naguralo pet tisuća ljudi i više. Zato se svako lito vraćan i kad god san u Zadru treniran u njoj i znan svaki njen kutak. Sjećanja žive zauvijek. Kaže pisma: ”Jazine su znane svima, tu se skače, ljuti, piva i beštima”.
Zato volin Jazine.
Slobodno napišite i vi svoj komentar, zašto volite Jazine?
