Table of Contents
Treći put je jedan od čeznutljivijih političkih izraza kojeg ste zasigurno puno puta čuli. To je onaj izraz koji kod mnogih birača izazove sjaj o oku, nadu u srcu. Jedna od definicija izborne kampanje mogla bi glasiti da je to ono razdoblje kad vas većina tzv. manjih stranaka uporno uvjerava da su baš oni taj spasonosni i nužno potrebni treći put koji zaslužuje vaš glas.
A što je zapravo taj treći put i odakle taj izraz? Široko gledano, a upravo tako se uglavnom kod nas i tumači, trećim putem nazivamo sve političke opcije koje nastoje doći u vladajuću poziciju mimo tradicionalne, mainstream, „lijeve“ i „desne“ opcije. Međutim, izvorno, taj fenomen prvenstveno se veže za razdoblje ’90.-ih godina prošlog stoljeća kad su lideri određenih stranaka lijevijeg predznaka usmjeravale svoje stranke prema centru ne bi li na taj način uz birače ljevice pridobili i birače centra. Da bi to postigli radili su kompromise između liberalnih i socijaldemokratskih ekonomskih politika, što je s vremenom izazvalo velike kritike lijevog biračkog tijela i pada biračke potpore tim liderima. Najpoznatiji protagonisti ’90.-ih godina koji su slovili kao trećeputaši bili su: laburist Tony Blair, SPD-ovac Gerhard Schröder pa i demokrat Bill Clinton. Kod nas bi se za premijerski mandat Zorana Milanovića moglo reći da je imao obrise Blair-ovskog i Schröder-ovskog trećeputaškog skretanja k centru.
Po onoj prvoj širokoj HR definiciji, lokalna zadarska politička scena još je davne 2001. godine doživjela vrhunac uspjeha neke opcije mimo dva mainstream bloka. Pogodili ste riječ je o već opjevanom uspjehu Nezavisne liste Stanislava Antića i još opjevanijem prebjegu Renate Peroš s te iste liste. Četiri godine kasnije imali smo NL Dražena Grgurovića sa sloganom „Prošlo je vrijeme dinosaura“ da bi nakon izbora ne samo koalirali s onima koje su slikovito nazivali dinosaurima nego su se nakon određenog vremena svi s liste i učlanili u HDZ. Parlamentarna gradska stranka 2013. godine postala je i Akcija mladih. Iako glasna opozicija nisu se uspjeli približili poziciji s koje bi ugrozili tridesetogodišnju vladavinu HDZ-a.
Na nacionalnoj razini za takve opcije tzv. trećeg puta sve se češće koriste izrazi protestni i populistički. Prvu takvu opciju nacionalna razina čekala je sve do kraja 2011. godine kad su u saborsku avanturu krenuli Laburisti predvođeni bivšim sindikalistom i HNS-ovcem Dragutinom Lesarom. Za njihove nasljednike ozbiljno je konkurirala stranka OraH Mirele Holy ali veliku popularnost u razdoblju između izbora nisu potvrdili i na samim izborima. I onda dolazimo do prvog ozbiljnijeg parlamentarnog uspjeha neke opcije mimo dvije najjače stranke. Most NL dobio je 2015. godine velikih 19 mandata i ulogu opcije bez koje nije moguće formirati Vladu. Most je tada bio svjetonazorski (barem za javnost) heterogen i neopredjeljen pa je i mogao donekle odigrati trećeputašku ulogu. Nakon izbora uslijedili su znani nam dugotrajni pregovori, pokušaj formiranja tripartitne Vlade, pa ipak koalicija s HDZ-om te brzopotezni raspad te iste Vlade za svega nekoliko mjeseci. Nakon novih izbora profitirao je izrazito protestni i populistički Živi zid. Ubrzo po stupnju protestnosti i populizma dobivaju konkurenciju u liku Mislava Kolakušića koji nakon osvojenog vrlo ugodnog europarlamentarnog mandata defacto nestaje s HR političke scene.
Što nam donose ovi izbori?
Na predstojećim izborima malo je opcija koje bi mogli nazivati trećim putem. Pored dva standardna tradicionalna bloka imamo nekoliko opcija koje bi se, umjesto treći, mogle isključivo zvati desni put a to su politička koalicija koju predvodi Miroslav Škoro i današnji Most.
Po prvi puta imamo i jednu ozbiljnu elektibilnu opciju lijevog puta u kojoj se u zajedničku platformu „Možemo!“ okupilo šest stranaka lijevog predznaka.
Dakle, na lijevom i desnom centru imamo dva tradicionalna bloka, te određene opcije koje su pozicionirane lijevije i desnije od njih.
A što nam se nudi u sredini? Kao srednji, ili, nazovimo ga, treći put, na ovim izborima u ponudi imamo jedan ne idejom novi ali zanimljiv projekt i pokušaj koji se zove Stranka s imenom i prezimenom. To je platforma koja okuplja afirmirane i dokazane osobe u svojim sredinama i matičnim profesijama. Znam da će mnogi zakolutati očima na spomen HNS-a ali njihova današnja pozicija zapravo jest na putanji centra koja je jednako udaljena od dva velika HDZ-SDP bloka. Na jednakoj putanji su i NS Reformisti Radimira Čačića.
Političkom galaksijom i dalje plutaju stari nam znanci poput gotovo ugaslog Živog zida te od njega otcjepljene Stranke Ivana Pernara, ponovno probuđenog osebujnog Željka Keruma, vječno budnog Bandić Milana 365 i sličnih ponovnih političkih pokušaja s jačom dozom populističkog začina.
Kemijska olovka u našoj biračkoj ruci odlučit će hoće li neka od „manjih“ opcija u preostalom periodu do izbora uspjeti uhvatiti momentum rasta te postići sinergiju s biračima što bi ih moglo lansirati do respektabilnog broja mandata koji će biti presudni u matematici sastavljanja buduće parlamentarne većine.
