Table of Contents
Misli o tajni Božića
NEZNATNI BOG IZMEĐU IDILE I GORČINE
Josip je bio velikodušan i nije znao naplatiti svoj rad pa mu nikada nije pretjecalo novaca, a u Betlehemu je bila nenadana „sezona“ – popis je bio „dar s neba“ za popunjavanje kućnoga budžeta, apartmani su bili prepuni i šoldi nikad dosta. Uostalom, kakvu korist čovjek može imati od dvoje siromašnih ljudi?
Isus se mali rodi u štali,/ Gdje na svijet dolazi blago,/ Bila je zima i bilo je hladno,/ I dijete je bilo gladno.// Nisu mu došli bogati gosti/ Nego sirote pastiri,/ Pod nebom su oko vatre/ U krugu skupljeni bili.// Kucao Josip je s Marijom trudnom/ Na vrata naših kuća,/ Rodbina njegova, braća, ljudi,/ Domovi bili su puni.// Isus se mali rodi u štali,/ Gdje na svijet dolazi blago,/ Bila je zima i bilo je hladno,/ I dijete je bilo gladno.
Razgovarajući nedavno o tajni Božića s jednim svećenikom mogao sam čuti kako je Božić ustvari „krvava stvarnost“. I kada slušam naše prelijepe idilične Božićne pjesme sjetim se još jednoga svećenika, koji je u jednoj propovijedi za Božić rekao kako se Isus nije rodio u „štalici na slamici“, kako to kaže pjesma, već „u štaletini na slametini“. Istina je kako rođenje Božjega Sina u sebi sadrži i jedan i drugi pogled, idilu i gorčinu.
Gledajući u Lukino evanđelje, koje najviše od četiri evanđelja govori o čudesnoj stvarnosti Božića, možemo vidjeti dvoje siromašnih ljudi, poslušnih tadašnjim vlastima koje su naložile popis svega svijeta, kako polaze na put te se njihovo dijete, Isus, rađa u Betlehemu jer je sveti Josip podrijetlom bio iz toga grada. No i Lukino evanđelje, kao uostalom cjelokupan biblijski izričaj, jako je zgusnuto te ne daje baš previše pojedinosti. Ali ako se pokušamo unijeti u situaciju u kojoj su to dvoje siromaha bili, čija se neznatnost potvrđuje kod prikazanja u Hramu kada su za novorođeno dijete trebali prinijeti dvije grlice ili dva golubića, žrtvu siromašnih, možemo pokušati rekonstruirati događaj barem malo.
U gostionici nije bilo mjesta za njih, kaže Rupčićev prijevod. I stavivši se u kožu tih dvoje ljudi gdje je mlada žena bila trudna do zuba i umorna od puta, koji su u svratištu, gostinjcu, bili suvišni, odbačeni, posebno Josipovu, kojega nazivamo brižnim čuvarom svete obitelji, osjećamo kako im nije bilo lako i kako su nešto morali poduzeti, i to brzo. Josip sigurno ne stoji skrštenih ruku već odlazi kod rodbine i „dobrih“ ljudi, jer za ljudsko novorođenče svakako nije prilično rađati se ondje gdje obitava blago. Kucao je Josip ispred vrata, stajao i objašnjavao dok je iza njega na magarčiću svojim bistrim divnim plavim umornim očima pomno gledala Marija, molio i obećavao kako će namiriti trošak, ako ga bude više, radom svojih ruku, jer je od drva znao sve napraviti. Ali Josip je bio velikodušan i nije znao naplatiti svoj rad pa mu nikada nije pretjecalo novaca, a u Betlehemu je bila nenadana „sezona“ – popis je bio „dar s neba“ za popunjavanje kućnoga budžeta, apartmani su bili prepuni i šoldi nikad dosta. Uostalom, kakvu korist čovjek može imati od dvoje siromašnih ljudi?
Tako ljudska priča, koju je svaki Božji siromah osjetio na svojim kostima. No Bog ne ostavlja one koji su Njegovi. Dijete se rađa na neobičnom mjestu, što nije ništa neobično za život Onoga koji je izabrao „progonstvo kao nejako dijete i trajno siromaštvo kao sestru čitavoga života, izabrao prihvaćanje svih neprilika i nevolja kao manualni radnik, sumnjičenja, lažne optužbe, progone, komplot, izdaju od jednog sebi najbližega, napokon, izabrao je sramotno mučenje i užasnu smrt, posuđeni grob; ′koji nije imao gdje bi glavu naslonio′“. Našla se odnekud ta staja, vjerojatno i babica te se dijete rodilo okruženo onim što je najvažnije, ljubavlju, a upuhujući dah grijali su ga vol i magarac.
Sve je u tom događaj iznimno zanimljivo pa i to tko ga je nakon rođenja prvi posjetio. Bili su to pastiri, najniži, oni koji su u tadašnjem židovskom društvu bili rangirani kao carinici jer se smatralo kako ne mogu obdržavati zakon u cijelosti te da napasaju po tuđim poljima i uzimaju od plodova stada ono što im ne pripada, a carinici su prema sudu revnih vršitelja zakona, koji su s Bogom imali malo veze i koji će Isusa na koncu razapeti, bili izrod najgore vrste jer su se dali u službu rimskim okupatorima. Potom su se Njegovom rođenju posebno obradovali starac Šimun, Bogoprimatelj, čijim je kostima blagoslovljen naš Grad, i proročica Ana. Pozdravit će ga i tri kralja, kako to pučka predaja netočno govori, ustvari tri mudraca koje su „pobožni“ Židovi također odbacili kao „neznabošce“. Isus je k svojima došao, ali ga njegovi nisu primili. A onima koji su ga primili, koji ga primaju i koji će ga prihvatiti, predade moć da postanu djeca Božja.
Isus već samim svojim rođenjem od početka pokazuje sasvim neobičnoga Boga. Boga koji će se izručiti čovjeku kako bi mu postao hrana, Boga koji stoji posve u službi ljudima i u svakom trenutku na raspolaganju. Takav će Bog, kako kaže Ivan Fuček, jedan od najuglednijih hrvatskih teologa, „društveno i politički sablažnjavati moćnike… Cjelokupan Isusov život i djelovanje sablazan je velikima“. Bog, koji je svojevoljno ponižen u utjelovljenju, koji je došao služiti a ne da mu se služi, koji se dao razapeti te nikoga nije razapinjao, teško je razumljiv. I blago onima koji u tu „ludost“ povjeruju svim srcem. Po Marijinoj vjeri se rodio onda, po vjeri se rađa i danas u našim srcima, i rađati će se do konca, tražeći i želeći da ga i mi donosimo na svijet, da mu budemo brat, sestra i majka (Mk 4, 35).
Sretan Božić i neka nas Divni i Istiniti svojom nazočnošću preobilno blagoslovi u Novoj 2013. Neka nas uči svojemu putu, da hodimo u istini njegovoj, neka usmjeri srca naša na velikodušnost i da se boje povrijediti Ga u svakom siromahu. Neka nam otvori oči kako bismo Ga mogli vidjeti, vidjevši Ga diviti se, diveći se zahvaljivati i zahvaljujući slaviti. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
