Table of Contents
Pripadam generacijama koje su „bježale“ s nastave da bi išli gledati košarku i svoj KK Zadar u dvorani Jazine u kojoj je uvijek bio duplo više gledatelja-navijača od samog kapaciteta dvorane.
Pripadam generacijama koje su nerijetko u dvoranu Jazine ulazile preko krova dvorane ili preko zida kod Doma pitomaca – plavaca jer ne bi bilo više karata u prodaji ili jednostavno više ne bi puštali jer u dvoranu ni igla više ne bi stala. Tada se u Jazinama stajalo jer se nije moglo sjesti sve da smo to i željeli.
Dolazili bi s lancunima s tko zna čijih sušila, to su bili naši tadašnji transparenti i natpisi koji se i dan danas uzvikuju. ”Posuđenom” napravom za upozorenje kod ispucavanja mina po gradilištima neumorno smo vrtjeli dva sata prije utakmice i dva sata kroz utakmicu, a uz čegrtaljke, motike, razne trube i ostale navijačke rekvizite stvarali smo paklenu atmosferu koja je bila prepoznatljiva u hramu košarke, Jazinama.
Na početku utakmice kod predstavljanja ekipa bacale su se s vrha istoka na parket bijele trake od registar blagajni koje bi se putem do parketa otvarale i pokrile bi parket dvorane do te mjere da bi se on potpuno zabijelio pa bi se čekalo 15 minuta da se sve počisti kako bi utakmica uopće mogla početi.
Šalovima i kapama plavo bijele boje koje onda nije bilo za kupiti , nego su nam bake i majke plele, ponosno i glasno uzvikivali bi naše navijačke parole i bodrili svoj klub, a radio i TV komentatori bi nerijetko prenosili kako se ”Jazine tresu” pokušavajući dočarati atmosferu jedinstvenih i originalnih Jazina.
Najbolji ugođaj bio bi na utakmicama oko Božića kad bi palili voštane svijeće i pivali božićne pisme, to se pamti do kraja života.
Pripadam generacijama koje ne mogu zaboraviti navijanje uz dirigentsku palicu Lea Pincetića jer nitko prije i nitko kasnije nije imao dirigenta navijača. Bilo je vođa navijača, ali dirigenta i dirigirano navijanje nije imao nitko.
Pripadam generacijama koje su neke ekipe i njihove igrače „nagrađivali“ pogrdnim uzvicima i provocirali ih jer su to zaslužili, a u drugu ruku isto tako znali smo protivnike koji su se na pošten i sportski način borili za boje svojih klubova nagrađivati skandiranjem njihovih imena i pljeskom. E, tko je to dobio u Jazinama, taj je stvarno bio veličina velikim slovom V.
Na neke krive odluke sudaca i neke ispade protivnika reagiralo se jako burno, prekidale bi se utakmice i znalo se reći: ”ovo je Zadar, ovo su Jazine” i svima je to bilo „normalno“ pa i sucima i protivnicima, a nama da ne govorim. Jazine su imale svoj miris koji je bio u zraku kojeg smo udisali i izdisali, koji nam je svima ostavio ovisnost o Jazinama u koje smo ulazili kao u neko svetište-hram.
Iz zadarskog i hrvatskog hrama košarke, velikih malih Jazina izlazili bi najviše sretni opijeni pobjedama, nekad i tužni od poraza, a košarka i Jazine bile su nam doručak, ručak i večera.
Pripadam generacijama kojima su Jazine izazvale niz neizbrisivih emocija, poučile o posebnosti i originalnosti, prijateljstvu i ljubavi prema svom gradu i košarci.
Vijest da će se Jazine rušiti jer se ne uklapaju u nekakav projekt Vrata Zadra meni, a vjerujem i svim pripadnicima spomenutih generacija nije prihvatljivo jer nam se otima djetinjstvo, mladost, navijanje, atmosfera, ponos, miris Jazina koji nosimo u sebi i o kojima želimo poučiti generacije koje dolaze.
Jazine su simbol Zadra, temelji grada košarke.
Tko donese odluku za rušenje Jazina stavlja se u ulogu protivnika Zadra i njegovih građana.
Vjerujem da u današnje vrijeme postoje načini da Jazine ostanu unutrašnjim dijelom kakve su sad, netaknute i prilagođene za košarkaške utakmice ili se može pretvoriti muzej košarke , a vanjski izgled se da novim arhitektonskim prijedlozima pretvoriti u suvremenu građevinu i prilagoditi u svaki projekt.
Mladen Malta.
