Table of Contents
Sport je jedna prekrasna umjetnost, a upravo takvim čine ga pojedinci zbog kojih sport možemo nazvati umjetnošću. Ovaj čovjek je nesumnjivo jedan od njih.
Bliži se i taj dan. Odlazi veliki, možda najveći ikada. Ivano Balić oprašta se 5. lipnja nakon dvadeset godina svoje duge karijere. Bespotrebno je nabrajati njegov rukometni put koji svi većinom vjerojatno već poznaju. Od Splita, Metkovića, Zagreba preko Portland San Antonia, Atletica iz Madrida do kraja u Wetzlaru.
Od početka do kraja Ivano je bio i ostao svoj. Uvijek je bio drugačiji od ostalih, malo ”na svoju ruku”. Stalno korak ispred svih, predviđao je situacije. Donio je svome sportu jednu novu dimenziju, lucidnost i to je privlačilo ljude u dvoranu. Njegovi potezi su se činili tako jednostavni, rješavao je situacije nevjerojatnim manirama. Bio je pravi ”playmaker”, mozak ekipe, igrač kojem daš loptu i kažeš: ”Majstore, evo ti lopta, napravi nešto.” I napravio bi. Znao je Ivano i loše odigrati, gubiti utakmice, uostalom kao i svi šampioni. Ali u sebi je bio i ostao pobjednik.
Duga kosa, opuštenost, ponekad izgledajući kao da mu se ništa ne da. Kritičari su mu brojali svaku popušenu cigaretu, svako popijeno pivo ili izlazak množili sa sto razapinjajući ga u novinama. Ali zaboravili su da je teren jedino mjerilo. Tamo je Balić uvijek davao sve od sebe u tom trenutku čineći rukomet najjednostavnijom igrom na svijetu. Znao je podnijeti kritiku, ali nikad nije dao na sebe.
Odbacili smo ga iz reprezentacije kao i mnoge ostale. Iako se čini da je Ivano to olako podnio, budite sigurni da nije. Način na koji se to učinilo definitivno nije pravi. Osvojio je sve što se osvojiti može. Više puta proglašavan najboljim na svijetu, svjetski i olimpijski pobjednik. Nosio je olimpijsku zastavu Hrvatske na OI 2012. u Londonu, a tada je dobio i svoju metro-postaju u Londonu uz još 361 velikana olimpijskog sporta.
Na žalost većine nas, primakao se i taj trenutak. Znali smo da je blizu, ali ne baš toliko. Za nekoliko dana Maestro igra svoju posljednju utakmicu u karijeri. Karijeri u kojoj je puno dao, rukometu kao sportu, sebi, Hrvatskoj, svima nama i sportu općenito. Odlazi najveći svih vremena u ovoj igri. Možemo slobodno reći kako će s petim danom mjeseca lipnja završiti jedna rukometna era. Bit će još velikih igrača, ali samo jedan će uvijek ostati najveći. Što reći nego hvala, hvala zbog svih nas koje si uveseljavao, hvala zbog tisuće i tisuće djece koji su se počeli baviti ovim sportom radi tebe, kojima si bio jedini pravi uzor. Rukomet će se i dalje igrati, dolaziti će neki novi momci, ali ćeš zauvijek ostati broj 1. Što god budeš radio, je li to posao u savezu sa klincima ili nešto stoto, siguran sam da ćeš htjeti biti najbolji. Bio si i ostat ćeš najveći virtuoz i dirigent u povijesti rukometne igre. Hvala ti Maestro.
