Table of Contents
Živimo u globaliziranom svijetu gdje se danas informacije šire brzinom munje. Nešto se desi, a u roku od nekoliko sekundi ili minuta imamo vijest koju otvaraju ljudi duž cijele zemaljske kugle.
I na televiziji možemo vidjeti razne emisije i prijenose iz svih krajeva svijeta izravno u svome domu.
Tako vrtim programe i kako se u kući većinom gleda sport, a osobito košarka, naletim na ESPN koji prenosi utakmicu NCAA američke sveučilišne košarkaške lige. Gledam, puna dvorana, svi navijaju, svi u istim majicama. Stvarno lijep prizor, a onda razmislim i kažem sebi: ”Pa ti si vršnjak s njima.” I onda vidim tih 20 000 ljudi koji zdušno podržavaju jedno sveučilište. Ej, jedan fakultet, a ne klub. Da ne spominjem da se završnice igraju pred ispunjenim stadionima od 80 000 ili 100 000 ljudi. I onda shvatim da smo mi jedno veliko ništa za njih, a opet mislimo da smo najpametniji.
Krenimo redom. Školovanje u Americi, u ovom slučaju za sportaše se bitno razlikuje od našeg školovanja. Iznimno talentirani sportaši, a i ovi ostali dobijaju stipendiju te se priključuju jednom od sveučilišta koje traje 4 godine. Za to vrijeme žive u kampusu (kampusi su veličine nekih hrvatskih gradova) gdje im je sve organizirano. Od ustajanja, doručka, predavanja, ručka, trneinga, učenja, večere. Nema gubljenja vremena. Da bi mogli uopće trenirati, moraju polagati ispite, odnosno moraju imati određen prosjek ocjena. Ukoliko nekome treba pomoć, na raspologanju su im najbolji stručnjaci. Sportaši su na njihovim sveučilištima iznimno cijenjeni i fakulteti se ponose njima. Treniraju iz gušta, a do 23. godine su amateri, ali amateri koje prati jedan ESPN, sve su utakmice na prijenosima, dvorane su pune i to ne samo u košarci, nego i u ostalim sportovima.
Do 23. godine ne zarađuju kune, osim onog što im je potrebno za život u kampusu fakulteta. Sport i fakultet su povezani jer je to najnormalnija stvar.
Onda se iz tog lijepog i bajnog ozračja prebacimo u surovu realnost naše zemlje. Što mi tu imamo? Sve više mladih ljudi, još uvijek neafirmiranih sportaša odustaje od škole i to se sve ranije već početkom srednje škole puštaju na milost i nemilost života profesionalnih sportaša. I dok poneki sretnici uspiju zaraditi novca dovoljno za život, mnogi se razočaraju i ostaju na vjetrometini života gdje dolazi do frustriranosti svime i do u krajnjem slučaju teškog života, odnosno životarenja. U Hrvatskoj se škola zanemaruje, a momci se ostavljaju iste vrlo rano misleći da će zaraditi za svoj život. Često su to krivi i nadobudni roditelji koji im pune glavu i kojima u očima svijetle samo $$$$$. No, budimo realni, u Hrvatskoj je školstvo vrlo loše organizirano. Teško je uskladiti sportske obaveze sa fakultetskim. Ne dođeš na trening zbog fakulteta, ne igraš. Ne ideš na fakultet, nema te na predavanjima pa te onda i profesori, za razliku od onih ”preko bare” još više zafrkavaju jer zašto bi tebi pomogli. Sam si kriv što si tamo neki sportaš i nije ih briga za tebe jer uostalom zašto bi oni tebi pomogli i progledali ti negdje kroz prste, a drugima ne bi. Čast izuzecima naravno, ima ih. Dolazimo do zaključka kako je kod nas vrlo teško završiti školu i biti sportaš. Klubovi očekuju od tebe da dolaziš na treninge, daješ sve od sebe, a da ne primiš plaću mjesecima i da se slučajno ne buniš. Odma si ovakav ili onakav. I igraš često pred praznim tribinama, a znamo da se sport igra radi ljudi. No kako su kod nas ljudi frustrirani svakakvim stvarima, to im nije ni na pameti. Jer zašto bi oni išli gledati nekoga kad od tog nemaju nikakve koristi?
Mnogi ljudi nakon srednje škole dolaze na jako bitno raskrižje života gdje moraju birati između škole i sporta. Rijetki guraju oboje. Na kraju dolazi do toga da se ne uspije zaraditi dovoljno novca, a opet nema škole da se nastaviš baviti s onim što si završio ili diplomirao. Dolaze djeca i obitelj, a ti se boriš. I još ti ne isplate plaću. Al opet smo mi najpametniji za sve. Jer što će ti glupi Amerikanci nama govoriti? Mi smo ipak tu daleko najbolji. I najlakše je reći ne može se ništa učiniti. Kao sportaš i student u isto vrijeme znam što to sve znači. Zato nemojte biti nepametni kao ja i propustiti šansu za odlazak tamo ako ju imate. Ukoliko i ne uspijete u sportu, bar imate školu. I bavite se sportom daleko od političkih utjecaja i priča da igra ovaj ili onaj jer mu je stari dobar s trenerom ili jer mu je trener nešto u rodu. Tamo opstaju samo najbolji, ali u najboljim uvjetima.
Onda… Doma je Amerika. Ili ipak ne?
