Table of Contents
Dvije profesorice Srednje škole Biograd dobile su 22. srpnja 2021. god. otkaz, i to voljom ravnatelja koji je, prije nego što je postao ravnatelj, godinama predavao vjeronauk. Njegov zadatak, kao vjeroučitelja, bio je da djecu odgaja u duhu kršćanskih ideala, a to su ideali poštivanja čovjeka kao slike Božje pred čijom slobodom staje i sam Bog. No, hrvatska stvarnost nam, nažalost, daje mnoge primjere, među koje se ubraja i ovaj biogradski, da tamo gdje Bog zbog čovjeka stane, bez zaustavljanja nastavljaju gaziti oni koji se na Boga pozivaju. Oni koji Boga profesionaliziraju, čovjeka nužno amateriziraju, da bi ga, potom, degradirali. Ove dvije profesorice, dakle, nisu dobile otkaz kao slike Božje, jer da ih je tako ikada vidio ovaj profesionalni bogoznanac, nikada im ne bi mogao priuštiti iskustvo egzistencijalnog pakla, a to otkaz upravo jest.
Hrvatska javnost i njezine disfunkcionalne institucije upoznate su s brojnim utvrđenim nepravilnostima u ovoj školi, za koje je, razumije se, uvijek odgovoran onaj tko instituciju vodi. No, umjesto da ravnatelj preuzme odgovornost i snosi posljedice zbog nepravilnosti, on je odlučio svoju volju nametnuti institucijama i profesoricama dati otkaz zbog toga što posao nisu shvatile kao profesionalnu nebrigu i nametanje svoje volje, nego kao borbu za stvaranje humanijeg, boljeg svijeta u kojem se nepravilnosti otklanjaju. Koruptivna volja ne priznaje pravog drugoga i nije u stanju institucionalno misliti, ona zloupotrebljava institucije kako bi trijumfirala na grobnom humku institucionalnog života.
Pravo na rad je ljudsko pravo iz više razloga, a ponajprije zbog toga što se čovjek radom ostvaruje i što mu rad omogućava da u svijetu opstane. Rad čovjeku koji radi daje dostojanstvo, samopoštovanje i jamči mu biološki opstanak odnosno život. Oduzeti nekome pravo na rad, a otkaz to jest, znači čovjeka dezintegrirati i osuditi ga na ekonomsku, socijalnu i povijesnu smrt. Prema informacijama koje su dostupne u javnosti, upravo ovo se dogodilo u Biogradu. Bivši vjeroučitelj je autonomijom vlastite volje, protiv koje su ustali sindikati i pučka pravobraniteljica, dvije profesorice osudio na ekonomsku, socijalnu i povijesnu smrt.
Rasprave o tome je li vjeronauku mjesto u školi sada poprima drugu, puno tragičniju dimenziju, a ona glasi: kakvu to antropologiju zastupaju ravnatelji vjeroučitelji? Iz biogradskog slučaja možemo zaključiti da se radi o antropologiji ekonomske, socijalne i povijesne smrti koja suspendira Božju svetost i nepovredivost ljudske osobe, a sve kako bi se promovirala svetost i nedodirljivost ravnatelja i njegove volje. Ne treba napominjati kako prema ovakvim ravnateljima postoji razumijevanje od strane onih koji bi trebali voditi računa da se nešto ovakvo ne događa. Pa nismo disfunkcionalno društvo zbog toga što nam institucije funkcioniraju, nego zbog toga što se institucije promatraju kao mjesta demonstriranja volje mnogih profesionalnih, malih bogova, neovisno je li riječ o malom bogu koji se pojavljuje u liku župana, pročelnika za školstvo, ministra obrazovanja ili ravnatelja.
Glavna karakteristika svih malih bogova je da ljude osuđuju na smrt kako bi sebe spasili. Upravo ovo se dogodilo u Srednjoj školi Biograd na Moru – mali bogovi su se okomili na dvije profesorice, a društvo izdajnički šuti. Izdaja je ostavljanje onih koji nešto dobro rade za nas. Biograd je u šutnji ostavio ove dvije profesorice.
