Table of Contents
Devedesetih godina prošlog stoljeća u teškim i krvavim sukobima raspala se bivša država. Iako je do raspada došlo zbog etničkih netrpeljivost, i tadašnji socijalistički model upravljanja ili samoupravljanja, kako hoćete, smatrao se istrošenim.
Socijalističko-komunistički sustav je u svojoj osnovi bio nedemokratski jer je bio jednopartijski, te je za obnašanje bilo kakve važnije funkcije ili dužnosti bilo potrebno zadovoljiti kriterij političke podobnosti, odnosno morali ste biti član partije.
Nikakva iskakanja iz komunističkog modela društvenog uređenja nisu bila dopuštena, svaka kritika u startu je bivala ugušena, te je u tu svrhu u sudsku praksu uveden famozni pojam verbalnog delikta. Kako bi se višenacionalna država održala na okupu kao najveća tekovina Jugoslavenskog društva proklamirano je bratstvo i jedinstvo. Svako izražavanje nacionalnog identiteta izazivalo bi pozornost tadašnje milicije i tajnih službi. Najveći krimen u bivšoj državi bio je da te proglase nacionalistom, a za to je bilo dovoljno da zapjevate Vilu velebita ili Marijane,-Marijane uz spominjanje hrvatskog barjaka automatski bi postali predmet obrade bivše milicije i pravosuđa. Hrvatski rodoljubi su bili progonjeni, zatvarani, mučeni i ubijani. U gospodarstvu se primjenjivao model radničkog samoupravljanja, odnosno kolektivnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, te državna intervencija u svrhu suzbijanja socijalnih razlika, nije se toleriralo privatno poduzetništvo osim malog poduzetništva obiteljskog tipa.
S proglašenjem neovisnosti Hrvatske, nadali smo se kako je svemu tome došao kraj, kako će našu državu voditi rodoljubi na dobrobit cijelog naroda, kako će na odgovorna mjesta dolaziti najsposobniji, kako ćemo živjeti u prosperitetu i blagostanju. O kako smo se samo gorko prevarili.
Umjesto totalitarnog jednopartijskog sustava dobili smo višestranački, koji je u principu dvostranački i samo je fingiranje demokracije i demokratskog sustava. Imamo D Hondtovu metodu kojom se ljude destimulira da glasuju za bilo koga, osim za dvije najveće stranke, a sve iz straha da će njihov glas propasti tj. pripasti, onima kojima ga ne žele dati. Iz toga proizlazi kako velik broj birača, umjesto da bira, u stvari se izjašnjava protiv nečega ili nekoga,biračima nije dozvoljeno da zaokružuju pojedine ljude s bilo koje liste ( sistem otvorenih lista ), već moraju birati između stranačkih lista koje su najvećim dijelom sastavljene po ključu lojalnosti i podobnosti, a ne stručnosti i sposobnosti.Ovakvim izbornim sustavom udareni su temelji negativne selekcije kadra, koja se zatim spušta prema nižim razinama. Najodgovornija mjesta u državi, državnim poduzećima, lokalnoj samoupravi… mahom su zauzeli podobni nesposobnjakovići i poslušnici ( dobrim djelom proizašli iz komunističkog sustava), čija je jedina zadaća da slijepo slušaju i provode politiku stranačke vrhuške, ma koliko ona štetna bila za interese naroda i države. Što zbog nesposobnosti, a što zbog potrebe da zadovolje uske stranačke interese i interese pojedinih grupacija, doveli su narod na prosjački štap, a državu prezadužili i prepustili na milost i nemilost krupnog kapitala.
Kolektivno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju zamijenjeno je privatnim u procesu privatizacije, koja se provodila bez raspisivanja ikakvih natječaja, prodaje dionica na burzi i sl. Sve se odvija po sistemu tko je jamio-jamio- je, a pri tome se samo vodilo računa da jame oni „naši“-podobni, koji su u najvećem broju slučajeva opljačkali , prezadužili i uništili sve što im je palo u ruke pri čemu je na tisuće radnika ostalo na ulici.
Zbog servisiranja potreba države koje su iz godine u godinu rasle (sve više umirovljenika zbog propadanja poduzeća, povlaštene mirovine, rastrošnost administracije, nesavjesno upravljanje državom i državnom imovinom…) nekontrolirano smo se zaduživali i prodavali poduzeća od strateškog državnog interesa ispod njihove realne vrijednosti. Tako su prodani HT, INA, Pliva… također izvršena je i privatizacija banaka gdje je preko 90% bankarskog sektora prodano ili bolje rečeno poklonjeno stranim vlasnicima za 5,4 milijarde kuna, a iste te banke smo prethodno sanirali sa 87,4 milijarde kuna dok će njihova dobit, samo u 2011 g. iznositi oko 5 milijardi kuna. Ovakvim potezima izgubili smo kontrolu nad javnim financijama zbog visokog vanjskog duga nad gospodarskim subjektima od strateškog državnog interesa, nad bankama koje rade u interesu stranog kapitala potičući potrošnju i uvoz i tako gušeći proizvodnju visokim kamatama na kredite, a sve kako ne bi bila konkurentna onoj u njihovim zemljama. Takvim gubitkom pune kontrole nad vlastitim poslovima unutar naših granica izgubili smo i veliki dio suvereniteta. Kako će se ulaskom u EU o mnogim našim poslovima odlučivati u Bruxellesu, a pripremaju se i nove privatizacije strateških firmi( HP i Croatia osiguranje) te prodaja prirodnih resursa, prijeti nam potpuni gubitak nadzora nad svim bitnijim poslovima unutar naših granica tj. potpuni gubitak suvereniteta (porobljavanje drugim sredstvima).
Ipak, još uvijek veliki dio poduzeća od strateškog državnog interesa (HAC,HEP,HŽ, Hrvatske šume…) nalaze se u našim rukama. Međutim s njima se do sada upravljalo bez ikakvog gospodarskog rezona, zapošljavani su podobni, a ne sposobni, iz njih je novac isisavan na raznorazne načine za potrebe stranke i pojedinaca.Nakon dugogodišnje pljačke epskih razmjera ta poduzeća su uglavnom ekonomski iscrpljena i loše posluju usprkos monopolističkom položaju na tržištu.
U državnoj upravi, pravosuđu pa čak i policiji kadroviranje je vršeno na način da je riječi podobnost dana nova dimenzija, gotovo da nema zaposlenika koji je došao do radnog mjesta bez utjecaja politike. Cijeli sustav je premrežen kadrovima „od povjerenja“ ,tako da je sve donedavno bilo gotovo nemoguće očekivati procesuiranje i kažnjavanje političkih zločinaca i njihovih poslušnika, osim ukoliko se nije radilo o međusobnim obračunima i eliminacijama onih koji su skrenuli s puta kroz institucije sistema. Na sreću, odlaskom premjera Ive Sanadera prvi se kontroli politike oteo DORH i pokrenuo lavinu koja se još kotrlja.
Budući da su svi segmenti društva sve donedavno bili pod čvrstom kontrolom politike, poštene pojedince koji bi ustali i progovorili o bilo kakvim nepravilnostima i malverzacijama trebalo je ušutkati pa je uveden novi oblik verbalnog delikta, kazneno djelo klevete. Tako su se umjesto onih koji su činili zločine nad vlastitim narodom i državom procesuirali oni koji su o tome progovarali i protiv toga se borili.
Da bi spriječili političare u uzurpaciji vlasti i izigravanju volje građana, moramo iz pasivnog prijeći u aktivno stanje, moramo od objekta postati subjekt demokracije. Pokušajmo uticati na procese kroz institucije sistema, raznorazne udruge, naše biračko pravo… Ugledajmo se na svijetle primjere Hrvoja Maleša, Vesne Balenović, Damira Mihanovića i drugih hrabrih ljudi. Nikad nitko ništa nije dobio bez borbe i angažmana, pa nećemo ni mi. Postanimo faktor, uzmimo vlast u svoje ruke, jer na kraju krajeva to i jest bit demokracije.
