Table of Contents
U japanskom društvu čast je i dan danas jedna od najvećih vrednota. Čast je važnija od bilo kakvih materijalnih dobara,a gubitak časti je nešto najgore što se može dogoditi jednom Japancu. Oni koji je izgube često izvršavaju samoubojstvo, a i ako se ne odluče na taj korak bivaju prezreni i izolirani od ostatka društva. Bavljenjem nemoralnim poslovima poput kriminala u Japanu se smatra sramotom, a pripadnici japanske mafije – jakuze nazivaju se ljudima bez časti. Sama riječ jakuza potječe od japanske riječi yakusa što znači nikakav čovjek. Oni žive u nekom svom polusvijetu odvojenom od ostalih Japanaca, s njima se obični ljudi ne druže, njihova djeca u vrtiću igraju se sama jer roditelji ostale djece brane svojoj djeci da se druže s njima. Svaki kontakt s ljudima bez časti pa makar i preko njihovih potomaka je sramotan. Svjesni nemoralnosti posla kojim se bave i same jakuze nemaju poštovanja prema sebi, a njihov slogan je: “Ja sam otpadnik ovoga svijeta, živim da umrem“.
Kada to usporedimo sa situacijom u našem društvu, a posebno u našem gradu, možemo zaključiti da imamo dijametralno suprotnu situaciju od one u Japanu. U našem gradu osobe koje su stekle svoje bogatstvo na kriminalan način postaju ugledni poduzetnici i ugledni građani s kojima je poželjno biti viđen jer oni su bogati, imaju novac, veze i tko zna kad nam mogu zatrebati, nije se dobro takvima ni zamjerati već je bolje s njima biti u dobrim odnosima. Svoj ugled, čast i društveni status kupili su krvavim novcem, te se tako rješavaju kompleksa manje vrijednosti koja ih progoni cijeli život zbog nedostatka obrazovanja, kulture i manira. Neobrazovane seljačine i sileđije preko kriminala postali su netko i nešto,a s njima se “druži” zadarska društvena i politička krema, pa čak i crkveni velikodostojnici koji se svi redom ponosno smješkaju i poziraju fotgrafima bez srama što će te slike sutradan izaći u novinama, nije to sramota to je dokaz društvenog statusa. U Zadru je najnormalnija stvar vidjeti na kavi nasred Trga poznatog i „uglednog“ suca sa osobom koja ima više kaznenih prijava za najteža kaznena djela. Što ima čudno u tome da dvije „ugledne“ osobe zajedno piju kavu, to je normalno i društveno prihvatljivo. Svi oni koji misle drugačije bilo suci, bilo obični građani u stvari su socijalno i društveno neprilagođene problematične osobe koje trebaju stručnu pomoć jer im smetaju najnormalnije društvene pojave. I tako u našem društvu nenormalno postaje normalno i društveno prihvatljivo, a normalne stvari poput pozivanja na univerzalne vrijednosti kao što je čast, poštenje, istina su nenormalne, jer jedine valute koje imaju vrijednost u našem gradu su novac i moć.
Dovedeni smo u paradoksalnu situaciju da nemamo ljude bez časti ali imamo društvo bez časti, a u društvu u kojem nema časti nema ni savjesti već je automatski sve dozvoljeno i ništa nije sveto. Izgubili smo sposobnost da se crvenimo, da se sramimo. Izgubili smo sposobnost da razdvojimo časno od nečasnog, moralno od nemoralnog. Krivnja je na nama svima, nemamo se što žaliti na stanje u društvu i našem lijepom gradu dok ne budemo okretali glavu od ljudi bez časti, dok im ne dignemo pozdrav, dok ne budemo zaobilazili mjesta na koja oni dolaze, dok ne odijelimo naš svijet od njihovog svijeta i ostavimo ih u njihovom polusvijetu u kojem će imati posla samo sa onima sebi sličnima.
