Table of Contents
Nitko nije toliko siromašan da ne može darivati lijepu riječ ili osmijeh, prekomjernim darivanjem, koje nam je nametnuto, mi deformiramo djecu, oni ne rastu po uzoru „biti čovjek“nego rastu u neprekidnom vakuumu. Sve zlato je manje vrijedno od ljudske od osobnosti i i bez življenja zajedništva i refleksivne ljubavi ostaje puno plastike,a malo sadržaja.
Ima događaja koji traju samo jedan čas, no Božić nije, ili barem ne bi trebao biti takav, on je trajno „Danas. O Božiću, o ushićenosti u kojoj možda kad-kad čovjek i pretjera, pa sam sebe optereti onim što Božić u svojoj biti i ne predstavlja, razgovarali smo sa fra. Andrijom Bilokapićem, voditeljem mnogih duhovnih obnova i autora nekoliko knjiga, franjevca poznatog po svom angažmanu kod potrebitih.
Koliko je teško održati vjeru i sačuvati duhovni mir u svijetu u kojemu je ideja individualizma, odnosno, liberalizma postala gotovo misao vodilja?
Bit čovjeka je odnos čovjeka, odnosno čovjek je u svojoj biti odnos. Mi Kršćani to tumačimo tako jer Bog je u sebi i ja i ti i mi. Svaka osoba u sebi čezne za drugom osobom i čezne naći neki tim s kim će biti mi. Najveća bolest čovjeka je samoća, osamljenost ili ako baš hoćete virtualno zajedništvo koje nije zbiljsko zajedništvo, ono je otprilike kao plastična duda umjesto majčinih grudi. Iz svega toga čovjek danas živi jednu popriličnu nedozrelost, a ne dozrelost koja se stvara u ljubavi i zajedništvu. To su osnovni problemi svijeta , ja vidim kako to nisu gospodarski, niti politički, iako ima jako siromašnih i niti sam ne bih znao odgovoriti na pitanje tolikih patnji. No osnovni je problem nedozrelost čovjeka,jer kad je on dozreo onda je spreman i voljeti i žrtvovati se i biti otac i majka, a čovjek može dozrjeti samo u iskustvu ljubljenosti.
Mi možda imamo najljepše, najsadržajnije Božićne pjesme na svijetu. Božić je blagdan obitelji gdje se obitelj okuplja i pretvara u igru i sveti susret. Uz Božić postoji običaj mirenja, što je vrlo važno, tako bi u mome mjestu ljudi odlazili od kuće do kuće i govorili „oprostite mi, ja vama svima opraštam“, isto tako bitna je i ispovijed. U dubrovačkom kraju još postoji kolendavanje kada ljudi zajedno idu od kuće do kuće, pa tako i kod onih najpotrebitijih. Sad je na žalost došlo do suvremene nakinđurenosti koja odudara od Božiča.
Franjevci su poznati po svojoj brizi o siromašnima i nemoćnima, jesu li u nas ljudi spremni pomagati samo na blagdane, kada smo svi nekako darežljivi , a zaboravljamo na njih tijekom godine i koliko se i kod nas Božić komercijalizirao?
Svakako je Božić vrijeme darivanja i tada su ljudi otvoreniji , a koliko su franjevci skloni tome ne znam, ne bih o našoj karizmi i tu sam kritičan, ali sigurno da nešto radimo oko toga. Postoje ljudi koji se redovito odriču i koji su redovito spremni darivati siromasima. Ovdje kod nas je i socijalna samoposluga, ljudi, odnosno, udruge donose koliko mogu, sigurno je da bi se na tome moglo više učiniti, no opet je problem i ključ u ovome- da li sam spoznao svoju voljenost i imam li potrebu uzvratiti ljubav onome koji me ljubi. Kršćanstvo se, naime, ne živi u oblacima ono se živi vrlo konkretno-među ljudima. Sada je došlo vrijeme suvremene nakinđurenosti koja odudara od Božića,ova plastičnost pa i neukusna rasvjeta- sve se komercijaliziralo, sve je bit prodaje, spusti i digni cijene čime ljudima se nabijaju kompleksi. Mislim da je to daleko od Božića, ali Božić je uvijek približavao ljude pa će tako biti i ubuduće.
Za blagdane svi imamo velika očekivanja, barem što se darivanja tiče, no ukoliko ljudi ne mogu ispuniti ta očekivanja to smatraju svojevrsnim porazom, pa sve više koriste raznorazna sredstva za smirenje, antidepresive itd. Što je tome razlog?
U pravu ste, ti darovi su nam nametnuti, došlo je ono nakinđureno, ono površno. Nitko od nas nije toliko siromašan da ne može darovati,toplu riječ,osmijeh, dodir,a kad to izostane svi darovi u sebi nemaju pokriće. Možemo mi puno toga darivat djeci,a time ih zapravo deformiramo. Stvaramo čovjeka koji ne raste po uzoru „biti čovjek“, nego raste u neprekidnom vremenskom vakuumu. Kroz to što ima, sve zlato svi uspjesi su manji od ljudske osobnosti, i kad čovjek sebe poistovjećuje s onim što može dati materijalno, onda on sam sebe devastira i postaje vrijedan koliko su vrijedne njegove materijalne vrednote. Prvenstveno je važno živjeti zajedništvo i objavljivati drugima refleksivnu ljubav,kako bi se na našim licima vidjela svoja ljepota i vrijednost i dostojanstvo, kako bi gotovo sa strahopoštovanjem pristupali čovjeku. Tek tada će i mala sitnica biti veoma vrijedna, ali bez toga ostaje puno plastike, a malo sadržaja.
Što bi poručili građanima za Božićne blagdane?
Moja božićna poruka bila bi ono što piše u u Katekizmu Katoličke Crkve i našem Misalu a to je Bog je postao čovjekom, da čovjek postane Bogom. Bog isusa Krista je neobičan Bog, on je svemoguć ali u čemu? Na koji način mi ispovijedamo Boga svemogućim, Boga koji je iz ljubavi postao jedno s onim koga ljubi, s čovjekom koji je rođen u štali i koji je s Križa opraštao onima koji su ga razapeli – to je njegova svemogućnost. Bog koji je spreman ući i ulazi u grob, koji uskrsava, eto to je Bog Isusa Krista i on je drugačiji nego bilo koji drugi Bog. Naime, naša izvorna riječ Božić je deminutiv što znači da je Bog postao malen, jednak nama. Zašto? Zato da svatko od nas postane Božić, da uđemo u suodnos božanske ljudskosti, tko slavi svoje pobožavstvenje on slavi Božić, a tad smo otvoreni na Isusov način i prema grešnicima i slabima i nemoćnima. Tek tada imamo isusove vrednote i tako spoznamo svoju neobičnost.
Ovaj članak originalno je objavljen u tiskanom izdanju magazina ZADAR News Panorama 23.12.2016.
