Table of Contents
Grad Zadar je u srednjem vijeku doživio velik uspon, te je tako postao velika smetnja ambicijama moćnije Venecije na istočnoj obali Jadrana. Zbog toga nije čudno da je grad u čestim sukobima s Mlečanima, osobito u 12. i 13. stoljeću, te je tako i glavni izvor sukoba Mletačke Republike s hrvatsko-ugarskim vladarima. Kada je papa Inocenti III. 1198. godine pozvao vojsku na Četvrti križarski pohod na Svetu zemlju, sakupio je svega trećinu potrebnih sredstava.
Venecija se tada obvezuje Križarima osigurati prijevoz brodovima do Egipta pa je upregla sve svoje snage u izgradnju moćne flote od dvije stotine brodova. Neuspješni ishod križarskog pohoda izravno je prijetio bankrotom i propašću Mletačke Republike. Mlečani su stoga vidjeli svoju priliku za opsadu i pljačku bogatog Zadra. Početkom listopada 1202. godine flota isplovljava prema obalama Dalmacije. Križarska je vojska stigla pred dobro utvrđen Zadar tek dana 11. studenog 1202. kada kroničar Geoffroie de Villehardouin zapisuje da je to grad «zatvoren visokim zidovima i visokim tornjevima i da bi uzalud tražili ljepši i bogatiji grad». Pošto se pred Zadrom skupila čitava flota, razbijen je lanac na ulazu u luku i počela je opsada. Združena vojska se utaborila pred gradom 12. studenoga, a sljedećeg dana, 13. studenog započela je opsada. Iako su Zadrani izvjesili na zidove križeve, a poslanstvo hrvatsko-ugarskog kralja Emerika molilo križare da ne diraju grad, ništa nije moglo zaustaviti duždevu želju za osvajanjem Zadra. Čim je križarska rulja provalila u kršćanski grad 18. studenog počela je sa strašnim pokoljem i pljačkom. Većina zadarskih građana bježi u Nin i Biograd gdje pokušavaju započeti novi život. 1203. godine križari napuštaju Zadar, a slijepi mletački dužd Enrico Dandolo prije odlaska ruši zidine uz more. Hrvatski Zadar je kasnije oslobođen od tada najmoćnijeg velikaša, zadarskog kneza Domalda. S obnovom vlasti hrvatsko-ugarskog kralja, grad postepeno oživljava i u njega se vraća staro stanovništvo.
Pretpostavlja se da je Domald pomagao oko izgradnje Novog Zadra, tj. Biograda u koji su prebjegli brojni Zadrani. No, po njihovom povratku u Zadar, Biograd dobiva naziv Stari Zadar i to ime se u talijanskom obliku Zara Vecchia održalo do danas. Zadnjih 30 godina Zadar je tvrđava slijepog Božidara Kalmete („ništa vidio, ništa čuo“) protiv vlastitih građana. Suđenje Kalmeti srušila bi se ova tvrđava kao kula od karata. Naime, poslije križarske opsade Zadra, hrvatski Zadar je ubrzo ponovo postao bogat grad, dok mu se poslije Kalmete to ne može dogoditi, što dokazuje da je Kalmeta više štete nanio Zadru nego čoravi mletački dužd Enrico Dandolo. Kalmeta se hvali da će od Zadra napraviti Monako, ali i od hrvatskih Zadrana građane drugog reda, koji neće moći konkurirati bogatim jahtašima ( tko je bio u Monaku zna o čemu pišem) čime bi Zadranima dodijelio status koji su imali do 1945. godine.
Kažu neki da Kalmeti leđa čuva Sveta Stolica, a da je za uzvrat pala zgrada banke, uskoro i Dom županije i što sve ne. Muljatoru, koji je bio član Partije, radio za UDB-u, teatralno pjeva u crkvenom zboru, Hram zadarske košarke njemu ne znači ništa. On bi ga rušio. Nama, osobito starijim Zadranima znači sve. Taj Sveti Hram je naša duša, naša mladost, naša nada. Nešto sveto što s ponosom ostavljamo našim pokoljenjima. Sami ćemo ga renovirati i održavati. Da bi ga spasili od Kalmetine opsade zadarski političari trebali bi se obratiti hrvatskom tužilaštvu, obzirom da je nedavno objavljena snimka na kojoj Tadić priznaje da je kao svjedok lagao na suđenju Božidaru Kalmeti kako bi mu pomogao, da bi zauzvrat dobio oslobađajuću presudu u svom slučaju u kojem je osumnjičen da je izvlačio novac iz firme“.
Dobro jutro!
Ferdinand Perinović.
