Table of Contents
Ciceron je 68. godine prije Krista zapisao: ”Siromah radi, bogat iskorištava prvoga, vojnik brani obojicu, porezni platiša plaća za svu trojicu, lutalica se odmara za četvoricu, pijanac pije za petoricu, bankar potkrada svih šest, odvjetnik zavađa svu sedmoricu, liječnik ubije svih osam, pogrebnik pokopa svih devet, političar živi na račun svih deset”. A, da nastavimo ovu, složit će te se izuzetno aktualnu sliku društva i opišemo situaciju u gradu u kojem djeluje ovaj portal? Ciceron bi danas kazao da Zadranin (Zadranka) i susjedi šute i strahuju, sagibaju kičmu pred vlast i, oprostite mi na brutalnost i na otvorenost, jedu govna.
Mislite da nemam pravo tako o vama pisati, da vas ne poznajem, da pretjerujem? Varate se! Niste vi jedini koji šapćete u kafićima i koji gledate preko ramena i naokolo da vidite tko vas sluša i možete li se društvu u kojem se nalazite povjeriti, možete li otvoriti dušu i kazati, doista, što mislite o situaciji. I vi ste dijeca glasovite hrvatske šutnje! Ali, rekao bih, kod vas je prisutan i akutan strah. Vi se tih majmuna koji vam rade o glavi, koji vas i vaše sumještane pljačkaju i varaju, bojite. Zašto??!! Naime, ne mogu vjerovati da je nedostatak reakcija, na razini građanstva, samo rezultat vaše komotnosti ili fatalnosti (iako znate da vas se vodi kao ovce na klanje), kaotičnoga i potpuno nezanimljivoga stanja u oporbenim redovima ili navika na to da gazduju uvijek isti. Vama, gospodo draga, gazde su utuvili u mozak da morate biti ‘kuš’ i glasati pokorno, zna se već za koga. Jer će vam, inače, netko, zna se već tko, zajebati život. I to gadno.
Dakle, o strahu je riječ. Wikipedija kaže da je strah ”negativan osjećaj koji čovjek doživljava kad vidi opasnost, odnosno očekuje opasnost, bila ona stvarna ili nerealna (nestvarna, tj. opasnost zapravo ne postoji). Strah je primarna emocija koja nastaje usred opažanja ili očekivanja stvarne ili zamišljene opasnosti, ili ozbiljne prijetnje”. Što? Moram li vam nacrtati kako vam se sve prijeti? Kako vas se pretvorilo u roblje? Zato vam kažem da je strah stvaran, razumljiv, ali i oboriv. Ne bih nikako želio da ovaj komentar shvatite kao kritiku ili kao omalovažavanje. Niti kao moju samopromociju s obzirom da sam u više navrata dokazao kako sam spreman prozvati lopove, kriminalce i zločince najgore vrste. Jer ja vas, u stvari, želim ohrabriti. Pa ću, onda, stišati malo ton i pozvati vas na jedno razmišljanje o nama, o našoj biti i o našemu poslanju.
U pjesmi ”Život na licu mjesta”, poljska je dobitnica Nobelove nagrade za književnost, Wislawa Szymborska napisala da je život na licu mjesta, predstava bez probe, tijelo bez mjere, glava bez razmišljanja, spoticanje na svakom koraku s nepoznatim stvarima, amaterski instinkti, sretne okolnosti koje osjećamo kao okrutne, žalosne posljedice naših naglosti, trema, koja, objašnjavajući nas, još nas više ponižava, teško podnošljiv nametnut tempo akcije, redoslijed nepovratnih riječi i pokreta, improviziranje.
Pred vama je pokušaj, nadam se, kvalitetan, da pišem o fragmentima najuzvišenijeg poziva kojeg prepoznajem, onog o jedinstvu, i to nije uopće tako teško kako bi se činilo. Kakva šteta, reći ćete možda, ako ste očekivali da ću se i ovdje razbacivati s, u Hrvatskoj poznatom nadmenošću koja bi željela govoriti o tajanstvenosti autora a zapravo otkriva njegovu bijedu. Ne, ne želim biti tajanstven. Ovaj portal zahtjeva iskrenost, razgolićavanje, provjeru naših (navodno) nezamjenjivih uloga, hrđavo pripremljenih za počast životu. Identitet pretpostavlja da možda ne znamo koju ulogu igramo, da tek otkrivamo o čemu govori komad i da ćemo to odgonetnuti tek na sceni. Ovaj je mediji, naime, naša scena.
Danas, zapravo, i sutra, i svaki čas kada se odvažimo, imamo premijeru i varljiva je misao da je svaki tekst na ovom portalu samo površan ispit naše autentičnosti održan u nekakvoj provizornosti, u neznanju o kojem svjedoči pitanje, koje si je glavni urednik očito u jednom trenutku postavio: koliko ćemo trajati? Jer je to nebitno. Teme s kojima se bavimo najavljene su već davno i što god da učinimo, kako god da ispunimo najavljeni prostor, on će se pretvoriti zauvijek u ono što smo učinili, jesmo i što ćemo biti.
Pišem, dakle, kolumnu koja mora otkriti smisao, koja kao vjetar mora otjerati svaku sumnju da smo promašili. Zadivljujuće je i tako jednostavno da nema drugih putova osim putova dolaska, tu gdje se prepoznajemo i odakle krećemo u pučinu jedinstva. Kao da smo oduvijek samo odlazili na taj otok na kome se sve razjašnjava i na kojem je moguće stajati na temeljima dokaza o nama samima.
Naš svijet nije siromašan u detaljima, a tako znamo biti dosadni, tako nenadahnuti, tako predvidljivi. Možda zato što sebi i drugima ne priznajemo pravo na različitost, što je preduvjet za utvrđivanje identiteta. Idemo, dakle, k tomu. Dok nam glave nisu odrubljene, jer neki opet stadoše oštriti sjekire kojima će osigurati opstojnost monizma u kojem se kao prasci veselo valjaju. Idemo, dok nas nisu ušutkali oni koji govore ”mržnja”, ”mržnja”, iako su im lica iskrivljena u grimasama ljubavne ekstaze. Religija ili ne religija, samo kleknimo jedni pred drugima i hajdemo. Domovina ili ne domovina, samo okusimo zemlju pod nogama i dajmo se u trk. Ulovimo li dobro i pravednost na početku, jurit ćemo neuhvatljivi, u bratstvo. Jer vjerujem da se i u gomili možemo prepoznati i držati za riječ.
Kakav je to uvod? Kakve to sitnice pisac ovdje razbacuje po tekstu i kako ih kani spojiti? Odgovor: Svaki je uvod sitnica i svaka je sitnica uvod, onda, naime, rekao je filozof Branko Despot, ako se radi o filozofiranju. A radi se, uostalom i o tomu. Jer, zapravo, filozofiranje jest ili ono jedno jedino bitno, neizbježno, samo istini, slobodi i ljubavi nužno, ili je filozofiranje ono najizlišnije od svih mogućih izlišnosti. Živimo, vjerujem, u stanovitom vremenu apsurda, jer koliko se god tvrdilo da znamo tko smo, toliko osjećamo da te tvrdnje predstavljaju punjenje rupa, puno njih. Primjerice, tko se uvodi u građansko društvo taj se prethodno mora reducirati na radnu snagu, na volju učenja, na dugo pripravljanje i pripremanje zrelog čovjeka, osposobljenog da stvara i zagovara opće dobro, čega nema bez poštivanje autonomije drugoga. A znamo li ga? Ne. Pred nama, uglavnom stoje rupe. I mi smo za njih praznine koje treba ispuniti. Ali različitostima, jezikom opažanja, strategijom anti-stereotipa.
Postoji tendencija da mediji nedovoljno istaknu stvarnost ljudi različitog etničkog ili kulturnog porijekla. Mi imamo pred sobom zahtjev da budemo točni: pažnju i napor novinara da istodobno bude jednostavan a i da svima čini dostupnima i razumljivima kompleksne razlike koje postoje u multikulturalnom ali i korumpiranom svijetu.
Otvoreni oblici predrasuda i diskriminacije prema etničkim, vjerskim ili rasnim grupama, koje često predstavljaju poticanje na mržnju ili netrpeljivost, uglavnom nisu prisutne kao tendencija u najvećem broju medijskih izvještavanja u svijetu. Kod nas, pak, nije baš tako. Dok su u svijetu otvoreno izražavanje predrasuda i poticanje na mržnju kažnjivi zakonom, među nama cvjetaju izljevi netolerancije i nepodnošljivosti. Eto friškog primjera na portalu dnevno.hr koji promovira i neoustaške stavove. Izobrazba novinara često ne naglašava dovoljno pitanje diskriminacije i netrpeljivosti. Kod nas koji prikupljamo i analiziramo ili komentiramo vijesti, često postoji duboko nepoznavanje društva kojem služimo i nedostatak svijesti o poštivanju identiteta svakog pojedinca, njegove autonomije.
Jasno izražen i shvaćen identitet i podrška naših posebnosti demokratizaciji društva, nisu mogući bez nužne političke kulture i bez dokaza o konstituiranju subjekata demokratskog procesa. Pluralizam bez postojanja javnosti i civilnoga društva nužno je doveo i dovodi do oblika totalitarizma nacionalističke provenijencije. A nacionalizam je bio paravan za opću pljačku i grabež! Konačno, monolozi u jurišima koji se kod nas često koriste i demagogijska interpretacija položaja specifičnih (žrtvovanih) skupina unutar hrvatskog društva, stvaranje privida o važnosti određene nacije, stranke ili države, samo mobiliziraju javnost protiv pozitivno vrednovanih očekivanja koja se odnose na sam opstanak svih kolektiva i pojedinaca.
I baš kao što treba govoriti o nacionalizmu i etničkoj netoleranciji (prema Srbima, Romima, itd), tako treba govoriti i o strahu koji nas koči jer bez suočavanja s tim strahom, ne samo mi, cijelo društvo se hrani fekalijama. Jedi govna, čuti ćemo kao uvredu, često. Eh, da, jedem, jedem, gutam govna. Ta, Hrvat sam! Još, k tomu, žitelj sam Zadra i okolice, kao da vas čujem gunđati. No, problem ili pitanje je ovaj: ako ste stojički, da ne kažem izuzetno hrabro, podnosili razaranje grada i okolice tijekom agresije, ako ste primili žestoke udare u obliku strašnih ratnih zločina kao onaj u Škabrnji i Nadinu, ako ste, uz pomoć heroja poput generala Ive Jelića i njegove (moje također jer sam u njoj služio) 4. gardijske brigade odbacili zločinačku armadu, i to uz velike žrtve i patnju, zar imate, zar imamo pravo na strah?! Strah od hrpe bandita, gulikoža, mešetara i krvopija kojih bi trebalo šutnuti u dupe i baciti u more, a onda ih poslati na odmor u Remetinec i u Lepoglavu? Strah je u vama ali i odgovor na sva ovdje vama postavljena pitanja. Neću vam dalje soliti pamet. Ovo je kraj jedne meni važne trilogije: (1) pisao sam da zaštitim Hrvoja Bajla, (2) pa onda da raskrinkam Arijanu Barabu, a sada da vas pozovem da učinite nešto za sebe i, u konačnici, za sve nas. Nije, hoću reći, samo do mene hoće li biti još ovakvih tekstova.
Kako bi demokracija zaživjela u ovom djelu Europe, mediji moraju djelovati kao neutralna snaga koja, paradoksalno, oponira političkim stajalištima u vezi s etničkim pitanjima i nacionalizmom, ali ponajprije s korupcijom i etičkim dilemama uopće. Pozivam vas, zato, na buđenje istini o jedinstvu ljudskog roda, na život sada, na licu mjesta, na čašćenje života. Zapravo, izazivam vas da se pogledate u ogledalo i da si kažete: ne, ja se te đubradi ne bojim i ja ću ih sa mojim sugrađanima zbaciti s vlasti. Samo, budite sigurni da imate adekvatnu i kvalitetnu zamjenu: tako da iza jedne porcije govna ne počnete gutati drugu.
PS2: Odluka da se komentari pod mojim kolumnama od sada i ubuduće dozvole samo onima koji će se potpisati punim imenom i prezimenom, isključivo je moja. Motivirana je željom da s ovim kolumnama pokušam animirati one koji bi trebali pokazati minimalnu dozu građanske hrabrosti i odlučnosti bez kojih neće biti moguće promijeniti političke i ine trule strukture u gradu i županiji. Ispričavam se svima onima koji iz bilo kojeg razloga nemaju snage potpisati se, a žele ili su pokušali komentirati na konstruktivan način, međutim, ne želim ni na koji način hraniti međusobne svađe ili svrstavanja za ili protiv autora jer ne vjerujem, da se nešto može postići takvim razbacivanjem energije.
PS3: Komentare s punim imenom i prezimenom šaljite na d.pilsel@zamir.net.
