Table of Contents
Zadarski gradonačelnik i moćni HDZ-ovac povjerio je Darku Hudelistu kakvu dramu proživljava u sebi: što razmišlja, kako se osjeća i čemu se nada u danima kad Uskok ispituje njegove nekadašnje najbliže suradnike, a u HDZ-u sve glasnije govore o Zadru ‘nakon Kalmete’
Čitavu drugu polovicu prošloga tjedna (od četvrtka do nedjelje) proveo sam s gradonačelnikom Zadra Božidarom Kalmetom – čovjekom za kojega dio hrvatske političke javnosti smatra da je, iz dobro poznatih razloga, pred padom. (Političkim, ali i svakim drugim.) U nedjelju 1. prosinca ujutro obojica smo bili na misi u župnoj crkvi Gospe Loretske u Arbanasima, zadarskom naselju u kojemu Kalmeta živi. Ja sam sjedio dolje u zadnjem redu, a Kalmeta je bio na balkonu i – pjevao – piše novinar Globusa.
On je naime član crkvenog zbora “Vicko Zmajević” iz Arbanasa (što ga je osnovao njegov rođeni stric Dario Kalmeta) pa najmanje jedanput mjesečno, i to u pravilu nedjeljom, ide na misu u svoju župnu crkvu da bi slušao svećeničku propovijed i pjevao, piše Globus .
U crkvenom je zboru tenor, iako se, kako mi je rekao, bolje snalazi kao bariton.
Nakon mise Kalmeta i ja proveli smo oko sat vremena u zadarskom restoranu “Foša”, a onda smo se rastali. Ja sam se već pripremao za povratak u Zagreb, a on je imao neke neizostavne obiteljske obveze (nisam ga pitao koje, no pretpostavljao sam da je zajedno sa suprugom Dolores išao na referendum o braku).
Kad sam se vratio u Zagreb, s Kalmetom sam se čuo telefonski – negdje u kasnim večernjim satima. Ukratko smo prokomentirali rezultate referenduma. Kalmeta nije bio oduševljen – iako bi se od jednoga HDZ-ova čelnika, i to tako visokog ranga, po nekoj logici, možda, očekivala suprotna reakcija.
Kalmetino je stajalište da je referendum o braku produbio podjele u hrvatskom društvu, i da to za naše društvo i našu državu ne može biti dobro.
Agitacija. U tom sam se trenutku prisjetio kako mi je, za našeg druženja u Zadru, župnog vikara u Arbanasima Matu Tomasa (koji je podrijetlom iz Kokošara kraj Travnika) Kalmeta okarakterizirao kao ljutog desničara. Upravo je Tomas te nedjelje, na dan referenduma, vodio misu i na dosta žestok, grub i gotovo prijeteći način pozvao vjernike da glasuju “za”.
Već bi se i iz ovih nekoliko nasumce izabranih detalja moglo zaključiti da Kalmeta baš i nije neki “superzagriženi” HDZ-ovac, ili simbol desničarskoga grada Zadra, kakvim ga doživljava možda i više od pola Hrvatske. Neki će, opet, reći da on to, zapravo, nikada nije ni bio (barem ne u doslovnom značenju), no najintrigantnije je, po mome mišljenju, to što on u ovim trenucima – ovih dana, tjedana ili mjeseci – doživljava i, uvjetno rečeno, duboku osobnu transformaciju ili evoluciju – ili, barem, temeljito preispitivanje samoga sebe. Ovaj Kalmeta, s kojim sam proveo nedavna četiri dana u Zadru, ponešto je drukčiji od onoga Kalmete kakvog sam poznavao ranije (iako je, naravno, u mnogočemu zadržao mnoge svoje stare karakteristike, po kojima je “nacionalno” prepoznatljiv).
Dodatni je paradoks u svemu tome taj što se ta Kalmetina (ponavljam: uvjetno rečeno) evolucija događa u vremenu kad on ima itekako ozbiljnih razloga da strahuje za svoju budućnost.
U četvrtak, 28. studenoga, razgovarali smo (neformalno) nešto više od sat vremena u njegovu gradonačelničkom uredu, u Gradskoj upravi Grada Zadra, a onda smo otišli na ručak u restoran “Bruschetta”. Iako se svojski trudio da to sakrije, Kalmeta je bio u nekom velikom unutarnjem strahu; odavao mi je dojam čovjeka koji živi pod strašnim stresom.
Iskreno rečeno – bilo mi je nekako neugodno da ga izravno upitam boji li se eventualnog uhićenja i je li psihološki i svakojako drugačije pripravan na tu opciju. Umjesto takvog, doslovnog izražavanja, radije sam koristio riječ “pad”. Kalmeta ju je, na neki način, prihvatio, no ipak je radije govorio – naravno, kao o pretpostavci – o svom političkom padu, nego o nekoj drugoj, puno težoj ili ružnijoj situaciji, piše Globus .
Prisluškivanje. O Kalmetinu stresu najupečatljivije su mi govorila dva detalja.
Prvo, Kalmeta, koliko vidim, zna da ga slušaju (tj. prisluškuju – pa i preko mobitela). Zato svako malo gleda (možda i podsvjesno) u svoj mobitel, stavljen na stol, a pritom ga, nerijetko, i namjesti baš tako da, kad govori, govori gotovo direktno u mikrofon. I onda priča ono što misli da može pričati, tj. nešto što je sasvim uobičajeno ili standardno.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA
